INTERVJU dr. med. MAJA MUSTAČ, spec. anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja

‘Mi smo kao čovječje ribice, za nas se sazna kad se spustiš malo dublje’

Svaka grana medicine je posebno izazovna, pa tako i anesteziologija. O njoj razgovaramo s Majom Mustač, dr.med., spec. anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, užim specijalistom intenzivne medicine, algologom i akupunkturistom, bolničkim transplantacijskim koordinatorom, koja je ujedno i predsjednica Hrvatskog društva za akupunkturu.

Anesteziologija je danas „high-tech”- means: using the most advanced and developed machines and methods: grana medicine. Koliko Hrvatska prati moderne svjetske trendove?

– Danas je cijela medicina high tech i Hrvatska ne zaostaje za metodama liječenja koje nudi ostali razvijeni svijet. Ipak, postoje dvije stvari koje onemogućavaju dostupnost takvih metoda liječenja svim hrvatskim građanima. Tako je ponekad problem prisutan u manjim bolnicama kada je pacijentu potrebno liječenje koje mu mi ne možemo ponuditi, jer se radi o sofisticiranim metodama dostupnim u kliničkim centrima i to je u redu. Tu nailazimo na situaciju koju bi trebalo mijenjati, a to je da klinički centri radi manje komplicirane operativne zahvate koje može napraviti svaka opća bolnica i na to gube kapacitete, umjesto da svoje kapacitete troše na liječenja koja su u malim ustanovama nedostupna. Drugim riječima, i u velikim gradovima trebale bi postojati i opće i kliničke bolnice da bi stvari pravilno funkcionirale.
Druga stvar u kojoj na žalost sigurno zaostajemo za najrazvijenijim zemljama je ljudstvo, koje je nedostatno, a što je naročito došlo do izražaja u prethodnu godinu i pol dana. Nemamo dovoljno liječnika, ali još veći je deficit među medicinskim sestrama i tehničarima.

Laički rečeno, anesteziolozi pomažu pacijentima da ne osjete bol. Vaš posao nisu samo anestezije prilikom operativnih zahvata. Što sve anesteziolozi rade?

– Kako možete vidjeti iz moje titule, mi smo “multipraktični” na neki način. Ja ponekad znam reći da bilo kad ljudi dolaze na svijet ili odlaze s njega u teškim okolnostima -mi smo tu. Na jednoj “reklami” udruženja European society of anestesiology and intenzivne care čiji link prilažem to je jako lijepo rečeno, iako su mi malo ukrali ideju https://youtu.be/QQ8R8k4vuMA

Vodimo pacijenta kroz anesteziju za vrijeme operacije omogućavajući mu da u induciranom snu za vrijeme operativnog zahvata bude bez boli, osiguravamo im primjerenu ventilaciju- disanje i cirkulacijsku stabilnost. Nakon operacije kroz tzv. acute pain service predlažemo analgetsku terapiju kroz neposredni period iza operacije koja treba spriječiti nastanak akutne postoperacijske boli i na taj način preveniramo nastanak eventualne kronične boli koja se iz nje može razviti. U slučaju kad hitna pomoć dovede u bolnicu akutno ugroženog pacijenta, bilo kao posljedica nekog naglog zbivanja npr. prometna nesreća, pad, otrovanje, opekline ili slično ili kao posljedica pogoršanja njegovog dosadašnjeg ili novonastalog stanja zbog čega je nastupio zastoj disanja ili srčane akcije, opet smo mi na prvoj crti. Nadalje, vodimo liječenje najtežih pacijenata u Jedinicama intenzivnog liječenja, onih koji su životno ugroženi, pratimo njihove vitalne funkcije i razvoj bolesti te ga pokušavamo stabilizirati, omogućiti da se izbori s bolešću i prevenirati razvoj mogućih komplikacija i to je možda jedan od najtežih aspekata našeg posla, jer je to dugotrajan proces, zahtjevan i fizički i psihički. Stanje teških pacijenata se u JIL-u mijenja od poboljšanja kad vam se čini da će sve biti dobro da bi vrlo brzo opet došlo do pogoršanja, česte su oscilacija stanja i to je mučna borba za ljudski život koja često loše završi i svaki put vas ostavi prazne i malo više razočarane u svijet i sebe.

Svi znamo da bol obično upozorava kako je organizam u nekoj opasnosti, odnosno da je napadnut nekom bolešću. No ljudi uglavnom ne znaju da bol mogu osjećati i kad nisu ni bolesni, ni ozlijeđeni. Kakva je to bol i može li se ona zaustaviti-izliječiti?

– To je još jedan aspekt rada anesteziologa koji sam dijelom opisala u prethodnom pitanju za akutna stanja, a ovaj dio se odnosi na liječenje kronične ili jake akutne boli kroz rad u ambulantama ili odsjecima za liječenje boli. Liječenje boli je kompleksno, zahtjeva poznavanje mehanizama nastanka boli kao i dobro poznavanje farmakoloških i fizikalnih metoda liječenja boli kroz našu zapadnu medicinu i zahtjeva multidisciplinarni pristup- liječenje kroz više specijalnosti. U liječenje boli trebali bi biti uključeni liječnici drugih specijalnosti kao npr. neurolozi, fizijatri, i ostali specijalisti kao i stručnjaci za mentalno zdravlje. Jer dugotrajna bol izaziva patnju, a patnja nužno utječe na psihičke i intelektualne sposobnosti čovjeka. Tu dolazimo do onog što smatram budućnošću naše medicine, a to je integrativni pristup. Svaki problem pacijenta, a to je u nekim bolestima i naročito u liječenju boli i danas priznato, a s vremenom i porastom znanja će se vjerojatno priznati i za sve bolesti, uključuje sve aspekte ljudskog bića- fizičke i mentalne i ako to ne uzmemo u obzir moći ćemo samo djelomično pomoći, a ne spriječiti nastanak bolesti ili liječiti pacijenta. Zato se danas na primjer u liječenju boli sve više koriste i druge metode poput akupunkture, kiropraktike, osteopatije, homeopatije…u svim većim svjetskim centrima, a sve te metode su priznate i prihvaćene od WHO i nalaze se u njihovim algoritmima liječenja boli.
Ja u svom radu koristim akupunkturu kao najkompetentniju metodu liječenja, naročito boli, zbog njenog sveobuhvatnog pristupa i velikih mogućnosti, a to dovodi i do redukcije primjene lijekova. Učenje akupunkture je dugotrajan i složen proces koji od vas traži promjenu premisa i razmišljanja ali i nudi i otkriva nove načine, nove poglede, novo razumijevanje već poznatih stavova.

Opće je poznato kako u Hrvatskoj nedostaje liječnika, među njima i anesteziologa. Mnogi se odluče za život i rad u inozemstvu. Vi ste otišli u Vinkovce. Što Vas je odvelo na sjever Hrvatske? Kako je tekao Vaš profesionalni put?

– Kad sam ja završila fakultet neke davne godine mislila sam da sam sad na početku svog puta i da svijet i medicina jedva čekaju na mene. Brzo sam otkrila da nije tako i da me nitko ne treba. Nakon stotinjak bezuspješnih prijava za specijalizacije u Zagrebu, gdje sam se udala i živjela, odlučila sam da ako želim raditi trebam se i pomaknuti, jer ovdje očito nema mjesta za mene. Onda smo mama i ja počele nazivati bolnice po cijeloj Hrvatskoj i tražiti posao. Kako to bude, isti dan ponuđeno mi je radno mjesto u Vinkovcima i u Požegi. Odlučila sam se za Vinkovce i tu sam dobila specijalizaciju koju tada nisam planirala, ali što ćeš u takvoj situaciji, uzmeš što se nudi. I pronađeš se u tome. To je ljepota naše specijalizacije- široka je, uvijek ćeš naći nešto što voliš u njoj. Brzo sam postala bolnički transplantacijski koordinator i za svoj rad sam dobila priznanje Ministarstva zdravstva. A onda sam se uključila u rad u ambulanti za bol naše bolnice, krenula na tečaj akupunkture i otkrila Novi- stari svijet današnjeg vremena. Još uvijek učim i nadam se da nikad neću ni prestati.

Što biste poručili mladim ljudima koji odluče studirati medicinu i izabrati anesteziologiju, reanimatologiju, intenzivnu medicinu?

– Medicina je zahtjevan posao i ako ga upisuju iz bilo kojeg razloga osim tog da pomognu drugima i istražuju načine kako to najbolje raditi onda su na pogrešnom mjestu. Što se anesteziologije tiče mogu im poručiti da im neće biti lako, ali ako imaju crtu mazohizma i ako žele dinamičan posao s malo slobodnog vremena koji nije baš poznat niti priznat od kolega i pacijenata onda su na pravom putu. Malo se šalim.
Ali da je dinamičan – jest. Kao i svaki posao u medicini, donosi puno zadovoljstva kad uspiješ nešto dobro napraviti i puno razočarenja kad ne uspiješ. Da je naporan- naporan je. Da ne ponavljam sve od prije, ponekad u trenutku moraš donijeti odluke koje znače život. A da malo ljudi zna za nas- e to se sad malo promijenilo, unazad nekoliko godina, a osobito tijekom pandemije. Mi smo kao čovječje ribice, za nas se sazna kad se spustiš malo dublje.
Ja sam zadovoljna, znam da radim nešto važno, korisno i dobro i trudim se to dobro odraditi i pomoći. I to me ispunjava zadovoljstvom.

Doktore, hitno!