„Ostavi se zastavice, hvataj se kuhače“, „Idi doma motat sarme“, „Prodala si se za janjetinu“
Međunarodni nogometni savez (FIFA) odlučio je kako će među djeliteljima pravde na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Kataru od 21. studenoga do 18. prosinca biti i tri glavne te tri linijske sutkinje.
To je prvi put kako žene sude na SP za muškarce, a čast da budu glavne sutkinje na najvećoj svjetskoj nogometnoj smotri imaju Francuskinja Stephanie Frappart, Ruanđanka Salima Mukansanga i Japanka Yoshimi Yamashita, dok će linijske sutkinje biti Brazilka Neuza Back, Meksikanka Karen Diaz Medina i Amerikanka Kathryn Nesbitt.
Možda jednog dana na svjetskim prvenstvima pravdu bude dijelila i Hrvatica, Marta Maslać, iz Virovitice. Donosimo razgovo s ovom 20-godišnjom nogometnom sutkinjom.
Prvi put u povijesti na Svjetskom nogometnom prvenstvu sude žene. Što to znači za Vašu struku, ali i nogomet te sport općenito?
– Znači puno. Vrlo smo ponosni kao savez, ali i ja sama na činjenicu da je napokon došlo doba kada će žena „dijeliti pravdu na terenu“. Smatram da je ovo jedan veliki korak naprijed za sport općenito ali i za samu ravnopravnost između muškarca i žene te se nadam da će ovo biti jedan veliki vjetar u leđa ostalim sutkinjama koje imaju želju napredovati te da ćemo jednoga dana gledati i naše domaće potencijalne sutkinje koje se već sada jako dobro probijaju kako na domaćoj, tako i na nacionalnoj sceni.
Nogomet je svugdje u svijetu “muški sport”, bez obzira što se tim sportom uspješno bave i mnoge žene. Kako ste Vi odlučili ući u taj svijet i postati nogometnom sutkinjom? Kako su Vam roditelji reagirali? Otkrijte nam svoj profesionalni put.
– Nogomet je od malih nogu bio moj sport broj 1. Sve je počelo u vrtiću i igranju nogometa s dečkima te sam imala veliku želju nastaviti ga trenirati i u slobodno vrijeme poslije škole, no kako Virovitica do ove godine nije imala registrirani ženski nogometni klub, to nije bilo moguće pa sam stoga uzela rukomet kao „B“ opciju. Nakon 9 godina shvatila sam da me rukomet ne ispunjava kao nogomet te sam se počela tražiti u drugim sportovima dok mi otac jednog dana nije rekao kako je vidio da se traže novi nogometni suci pa sam rekla samoj sebi „Zašto ne?“. To je bilo prije četiri godine te sada mogu reći da sam ponosna na sebe i trenutno stanje moje sudačke karijere u svakom smislu pa tako i u napredovanju.
Kako su Vam roditelji reagirali?
– Što se roditelja tiče, oni su od samog početka bili moja najveća podrška jer su i sami znali koliko volim nogomet ali su me i u drugu ruku upozoravali na moguće neugodne situacije koje bi mi se mogle dogoditi. Uvijek su me bodrili i gurali pa čak i kada bi doslovce trčala s utakmice na utakmicu i nekada ne bi stizala ni ručati. Ovim putem htjela bi se zahvaliti svojoj majci na svakom opranom dresu i kopačkama jer bez nje pitanje u kakvim bi kopačkama dolazila na utakmice. Htjela bi spomenuti i baku i djeda koji su mi također jedna velika potpora i podrška koja mi jako puno znači.
Jeste li ikada bili izloženi seksizmu? Osjećate li se manje cijenjenom samo zato što ste žena?
– Bilo je tu svega, na neke stvari se jednostavno s vremenom i otupi ali neke stvari ostanu u sjećanju pa tako bude komentara poput „Ostavi se zastavice, hvataj se kuhače“, „Idi doma motat sarme“, „Prodala si se za janjetinu“ itd. Naravno, psovanja bude na redovnoj razini i od strane publike ali i samih igrača, no moram priznati da se sada situacija u klubovima stvarno poboljšala te da rijetko kada bude težih incidenata od strane igrača prema ženskim sucima što do prije par godina nije bio slučaj. Tužno je kada čujem što mi sve publika zna vikati, a stvarno zna biti odvratnih komentara koji nisu za detalje, a kada se okrenem da vidim lica tih osoba, shvatim da su to sve ljudi od 40+ godina koji mi mogu biti roditelji. Mene osobno to ne smeta jer otpočetka sam bila svjesna u kakav se svijet upuštam i da neće biti lako, pogotovo na samom početku dok me još ni klubovi ni igrači nisu poznavali. Takvi događaji poput odlaska nedjeljom popodne na seosku utakmicu pokazuju koliko smo mi žene i dalje diskriminirane i koliko još treba educiranja samog puka kako bi i ja sama znala da npr. mogu u miru čučnuti i zavezati vezice na kopačkama bez da će mi se gledati stražnjica ili još gore naglas to komentirati bez ikakvog srama. Što se kolega tiče, za njih imam samo pohvale i lijepe riječi, ipak čuvaju nas cure kao kap vode na dlanu i uvijek će stati u našu obranu.
Postoji li mogućnost da se nogomet u Hrvatskoj više popularizira među ženama? Što treba mijenjati?
– Smatram da bi se HNS trebao više angažirati oko toga jer bi ja prva, da sam imala tu mogućnost, trenirala nogomet, a isto tako znam jako puno cura koje su također imale tu želju koja se na kraju nije mogla realizirati. Problem je bio što u mlađim kategorijama svakog kluba cure imaju pravo igrati s dečkima do svoje 15.godine a onda ili putovat na treninge u sljedeći najbliži ženski klub a to je u Đurđevcu ili su doslovno prisiljene odustat od nogometa, no sada sam sretna da je moj grad napokon otvorio ženski nogometni klub koji je trenutno pun mladih i talentiranih cura željne igre. Što se nekakvih promjena tiče, prvo bi trebalo educirati narod da to nije samo „muški“ sport te da i žene vole i mogu igrati jako lijepi nogomet, a zatim uvesti da, ako je ikako moguće, svaki grad otvori svoj ženski nogometni klub te da se zatim vidi zainteresiranost cura i djevojaka za treniranjem, a vjerujem da bi ga bilo.
Što biste preporučili djevojkama koje odluče postati nogometnim sutkinjama?
– Samo bez straha, makar smo mi u manjini ne znači i da smo zbog toga manje vrjednije od muškaraca, dapače smatram da baš iz tog razloga mi žene ovaj „poziv“ shvatimo u jednu ruku i ozbiljnije od nekih muških jer znamo da se trebamo probijat i dokazivati. Svakako jedno jako pozitivno iskustvo uz malo „neugodnih“ situacija koje ne bi trebale ići na našu sramotu. Komentara je bilo i bit će, ali jedna od ključnih uloga je i kako ćemo se mi kao žene postaviti prema onima koji nas tlače, a to nekad uključuje i spuštanje na njihovu razinu.
Smatrate li da ste Vi otvorili vrata s činjenicom da ste ženska sutkinja?
– Smatram da još nisam došla na tu razinu ali svakako bi htjela s vremenom biti nečiji uzor kao što ja imam svoje uzore. Mogu reći da sam imala čast suditi i s međunarodnom sutkinjom koja je među prvim ženskim nogometnim sutkinjama u državi, a od koje sam stvarno puno toga naučila i koja me opremila i s kopačkama i dresovima za moju prvu utakmicu ikad. Da nije bilo nje, mislim da bi danas neke stvari bile drugačije i to u negativnom smislu.
Jeste li imali velikih odricanja, s obzirom da ste kao šesnaestogodišnjakinja ušli u svijet odraslih kao ženska nogometna sutkinja, prema obvezama i društvenom životu?
– Odricanja je bilo definitivno, za mene u tim godinama kada se stalno izlazi i druži vikendima, to su bila velika odricanja jer nikada ne bi mogla ostati npr. duže vani jer znam da me već u nedjelju ujutro čeka utakmica a nekada i dvije za koje trebam bit odmorna i skoncentrirana. Sada kada sam studentica i ne odlazim svaki vikend doma, ponekad zna biti naporno jer kada bi napokon i došla doma, na kraju bi bila svuda samo ne kod kuće zbog velikog broja utakmica, a manjka sudaca. To me zna i rastužiti jer na kraju vikend ne provedem s obitelji koje stvarno budem željna, ali kako ja volim reći „Bogu hvala pa utakmice ne traju cijelu godinu“ pa je tako trenutno „zaslužena“ pauza do 3. mjeseca.
Doktore, hitno!
