Aleksandra Mindoljević Drakulić- “Drugi peron, četvrti kolosijek”

Psihološko rođenje

Prvo beletrističko djelo „Drugi peron, četvrti kolosijek“, autorice Mirele Španjol Marković, poznate trenerice govora, vlasnice „Cicerona“, profesorice fonetike i njemačkog jezika, izdala je 2017. godine zagrebačka izdavačka kuća Beletra.

Mirela Španjol Marković

Prikriven velom (gotovo hamletovske) neodlučnosti, dugo se čekao taj roman. Srećom, ugledao je svjetlo dana. No, iako je opsegom malen,  iznimno je važan i za autoricu neosporno veoma lječidben, jer autentično, bez slijepih mrlja progovara  o prošlosti jedne obitelji. Također, susreće se s jugoslavenskim i hrvatskim društveno-političkim temama, sa stvarnošću predratne i poslijeratne  (traumatizirane) slavonsko-bodulske obitelji, i to ponajprije oslikavajući kompleksan dijadni odnos između  problematične i dugotrajno nestabilne majke i njezine kćeri.

„Drugi peron, četvrti kolosijek“ nije samo priča o izgubljenoj Jugoslaviji, nego i o  izgubljenom djetinjstvu i identitetu glavne protagonistice knjige. Autorica Mirela Španjol Marković i sama u jednom trenutku u svojemu djelu naglašava: Jezik je identitet, a njezin alter ego na veoma bolan način uz plaćanje goleme cijene stječe vlastitu  individuaciju ili svoje novo psihološko rođenje.

Naime, glavna protagonistica kao djevojčica ne uspijeva živjeti svojim vlastitim životom, nego živi životom svoje majke.

Majka svoju majčinsku funkciju ostvaruje samo prema ideji svoje nove nacionalne države (samostalne Hrvatske), dok je njezina kći  za nju ništa drugo nego tzv. loš objekt.  Njihov odnos ima traumatski karakter. Djevojčica ne razvija osjećaj sigurne privrženosti prema majci te  u svojoj fantaziji odigrava  majčinu traumu, bezuspješno ju pokušavajući  kontejnirati i riješiti.

S tim u vezi, poznati je američki psihijatar dr. Vamik Volkan pisao o postojanju  transgeneracijskog prijenosa (izabrane) traume. Upravo to se  zbiva u romanu: djevojčica  traži lijek za majčinu traumu u sadašnjosti. No, majka je i dalje impulzivna, distancirana, (auto)destruktivna, apsorbirajuća i veoma oprezna. Za djevojčicu ona je izvor straha i radikalna prijetnja njezinom integritetu. Ipak, djevojčica joj pokušava  pomoći na različite načine, no nažalost ne uspijeva. Zbog svega toga kao da živi u dvostrukom svijetu, preplavljena automatskom tjeskobom. Živi istodobno u prošlosti i u sadašnjosti u kojima je vremenski okvir fluidan i propusan. Tako joj jučer lako postaje danas, a sutra gotovo da i ne postoji. Zato  djevojčica (glavna protagonistica romana)  silno pati jer osjeća da joj je na stanovit način ukradena budućnost, a njezino djetinjstvo, pa i mladenaštvo čini joj se nepovratno izgubljenim.

  Stoga, u romanu autorica Španjol Marković  iznimno  subjektivno osjeća tijek vremena (kako i jest u svakom traumatskom iskustvu). Vješto isprepleće ideologije komunizma i nacionalizma, opozicijske priče o karijeri i majčinstvu, prošlost i sadašnjost gdje se gubi  jasna vremenska kronologija.  Pritom, neke političke probleme među posvađanim narodima  (Hrvatima i Srbima)  savršeno  prelama na disfunkcionalnu obitelj, prikazavši usput kako su se različite kulturne vrijednosti internalizirale u tadašnje socijalističko društvo i kako se mehanizam internalizacije s društva prenio i na individualnu sferu.

I upravo stoga što je vanjski svijet  prikazala   u plamenu,  glavnoj je junakinji knjige bilo veoma teško uspostaviti harmoničan odnos s vlastitim unutarnjim svijetom i u svemu tome odrasti i preživjeti. Jednako kako su ideje jedinstva, bratstva i jugoslavenstva postale ugrožene, na isti su se način raspadale i mnoge intimne dijadne interakcije u romanu, sve do konačnog kraha prikazanog u tragičnom događaju majčinoga suicida.  Vanjska realnost koja se zrcalila slomom  države   ugrozila je i poremetila protagonističin život te na taj način  postala  važnim dijelom njezinog unutarnjeg, intrapsihičkog svijeta. Život pun uskrate i samoće glavna je junakinja romana dopunila  i sublimirala  velikom željom za učenjem, kreativnošću i marljivim stvaranjem  profesionalne karijere. To joj je donosilo osjećaj slobode, za kojim je stalno žudjela.

Španjol Marković u svojemu djelu spominje i Sarajevo. Grad koji je 80-ih godina 20. stoljeća mnogima značio dušu i srce bivše države, grad kojeg se umnogomu idealiziralo. No, nažalost, svaka idealizacija na koncu završi neposluhom, omalovažavanjem ili čak prijezirom. Upravo tako je završila protagonističina ljubav: neposluhom i prijevarom uz slutnju skorog rata. Idealni se grad za deset godina pretvorio  u grad katastrofe, pa je i protagonističina budućnost morala biti izgubljena.

Na koncu, pisanje ovog osjetljivog i smjelog romana  autorici je poslužilo kao njezin način pobjedničke borbe, kao iskušenje, kao način tugovanja ili način samodiscipline, akviriranje bolje svjesnosti  i energije za dalje, kao sigurno odlagalište svih  potisnutih afekata i kao mjesto za odigravanje i proradu osobne životne  tragedije kroz koju je prošla.

Pisanje romana s autobiografskom notom posebno je težak zadatak zbog istine koja uvijek bolno pobjeđuje i koja se u tihom dijalogu s čitateljima brani bez predrasuda i otpora,  živo, pozitivno, strastveno i hrabro. To je možda put kojim će kasnije nadmašiti svoje prvo beletrističko pisano djelo te posve mirno zauzdati transgeneracijski prijenos. Bolja vremena za to neće nikada doći.

Doc. dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, psihologinja, profesorica na FF u Zagrebu