Procjenjuje se da oko 12% djece ispod 18 godina ima ADHD
Iako se definira kao poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, ADHD nije poremećaj.
Ljudi s ADHD-om su najčešće vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Teško ih je staviti u određene kalupe jer se ne uklapaju u obična pravila i odredbe društva oko njih i zato ih društvo i okolina smatraju nepogodnima.
Procjenjuje se da oko 12% djece ispod 18 godina ima ADHD. Ipak, opće prihvaćena procjena je da se tu radi o 3-5% djece, što predstavlja jedno od troje djece s ADHD-om u učionicama od 30 učenika.
Kod predškolske djece vrlo je teško dijagnosticirati ADHD, jer normalno ponašanje male djece često uključuje gotovo sve simptome poremećaja pozornosti. Najčešće, dijagnoza se postavlja između 6 i 12 godine starosti djeteta. Dijagnosticiranje kod ove dobne skupine je lakše jer postaje vidljivo u školskom okružju.
Simptomi ADHD-a nije ista i djeca s ovim teškoćama po svojem ponašanju razlikuju. Mogu imati kombinirane teškoće i s nedostatkom pažnje i s pretjeranom aktivnošću i s impulzivnošću.
Razlikujemo tri moguće slike ADHD-a:
– s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pažnje;
– s pomanjkanjem pažnje kao primarnom karakteristikom;
– s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama.
Često kako okolina tako i odgojno obrazovne ustanove i njihovi djelatnici često takvu djecu doživljavaju kao „zločesta“, „neposlušna“, „neodgojena“ ili pak „lijena i nezainteresirana“, a zapravo se pravim pristupom može utvrditi da su ta djeca vrlo znatiželjna, maštovita, puna energije te da se njihova energija itekako dobro može usmjeriti i kanalizirati.
Često postavljaju neobična i vrlo zanimljiva pitanja. Pri tome su dječaci više aktivni i impulzivni, a djevojčice češće odsutne zbog deficita pažnje iako nema pravila.
Često i roditelji ove djece doživljavaju mnoge kritike i počinju se osjećati krivima za odgoj djeteta, posebno u školi, a zapravo im je potrebna pomoć i podrška.
Stavovi učitelja o djeci s ADHD-om od posebne su važnosti s obzirom na to da su teškoće koje dijete ima u školi najčešći razlog njihovog upućivanja na dijagnostičku procjenu. Učitelji razredne nastave su svaki dan u kontaktu s djetetom, pa tako svojim razumijevanjem i reakcijama na djetetovo ponašanje mogu imati osobit utjecaj na prilagodbu djeteta u školski sustav.
Iako iz iskustva velikog broja roditelja veliki broj učitelja razredne nastave ne priznaje ADHD i osuđuje kako dijete tako i roditelje i često manipulacijama traže od ostalih roditelja da se takvo djece izbaci iz razreda ili škole.
Djeca s ADHD-om često se teško uklapaju u društvo svojih vršnjaka zbog zaostalog razvoja socijalnih vještina, ali i zbog svoje natprosječne inteligencije te su njima vršnjaci dosadni i površni, a oni su kod svojih vršnjaka neshvaćeni i često stigmatizirana te su u najvećem riziku od odbacivanja vršnjaka za razliku od druge djece koja imaju drugačijih teškoća.
Djeca s ADHD-om imaju puno vrlina i talenata i važno je da se otkriju kako bi ih učitelji mogli poticati i koristiti kao motivaciju u područjima u kojima mogu biti uspješni. Time se stvara prevencija od stvaranja loše slike o sebi kod djeteta, prevencija za razvoj emocionalnih teškoća i problema u ponašanju.
Zato dragi učitelji, izađite u susret roditeljima i djeci s ADHD-om, informirajte se, educirajte se jer kako bi takva djeca bila uspješna u školovanju od velike važnosti je suradnja učitelja i roditelja.
Sigurna sam da ćete se jednog dana ponositi svojim učenicima s ADHD-om kada ih za dvadesetak godina susretnete i vidite da su uspješni poslovni ljudi, jer ste vi bili kamen temeljac za uspješan put u školovanju i napretku djeteta s ADHD-om.
Doktore, hitno!
