Pedijatar Milivoj Jovančević odgovara: Kada djeca mogu početi gledati u ekrane, imamo li danas više tantruma?

Što je ključno za uspješan odgoj u 21. stoljeću?

Omiljeni hrvatski pedijatar Milivoj Jovančević je svojim djelovanjem pokazao kako to izgleda živjeti svoj poziv. S obzirom na njegov doprinos društvu doista ga nije jednostavno predstaviti. On danas aktivno i neumorno educira roditelje kako o fizičkom tako i o emocionalnom zdravlju djece. Autor je knjige „Godine prve – zašto su važne?“ koju mnogi smatraju Biblijom za prve godine s djetetom. Suosnivač je i jedan od začetnika mobilne i web aplikacija LittleDot koja je mnogima danas doista spas.

S uglednim liječnikom razgovarao je portal Slowliving.

Vi zdravlju djece pristupate detaljno te smo pročitali kako smatrate kako je rano emocionalno zdravlje temelj zdravlja u odrasloj dobi. S druge strane činjenica je da su roditelji prezaposleni. Ipak, je li kvalitetno provedeno vrijeme poslije posla dovoljno za zdrav emocionalni razvoj djeteta?

Realnost je takva, kako opisujete. No psiholozi kažu da nije važno koliko vremena provodite s djetetom nego kakva je kvaliteta provedenog vremena i interakcije s njim. Ipak, postoje određena pravila. Djetetu se neodložno treba posvetiti u situacijama kada je izloženo stresu, treba mu pružiti osjećaj zaštićenosti, razumijevanja i ljubavi te mu pružiti potporu i rješenje trenutnog problema. Za druge stvari se može izabrati vrijeme koje je prikladno za dijete i za roditelja i porazgovarati o svakodnevnim stvarima, željama, razmišljanjima, uputiti ga na suosjećajnost, razumijevanje drugih, poštivanje sebe i drugih, podučiti što je dobro, a što loše, što se smije i što se ne smije, što je pravda i moral. Nije dobro da o tome uči od drugih, na ulici ili iz medija.

Ekrani su danas tema broj jedan kod mladih roditelja. Što Vi mislite, kako ekrani utječu na djecu, od kada bi djeca trebala početi gledati crtiće i koliko bi to vremenski trebalo trajati? Koliko su sami roditelji primjer i koliko vode brigu o vremenskom korištenju tehnoloških gadgeta vlastite djece?

Brojna pedijatrijska društva u svijetu, ali i u nas, preporučuju da djeca ne bi trebala gledati ekrane (pokretnu dvodimenzionalnu sliku) TV-a, mobilnih uređaja tijekom prvih 3-5 godina. Postoji više razloga. Prvi je taj što čovjek evolucijski nije naučio gledati pokretnu sliku u 2 dimenzije i smatra se da to ima utjecaja na rani razvoj mozga. U ovom periodu razvojni procesi su s jedne strane pod utjecajem nasljeđa (genetike) ali je jednako značajan utjecaj vanjskih doživljaja (iskustava). U jednom dijelu radova se razmatra ovaj utjecaj kao mogući čimbenik nastanka autizma. Nadalje riječ je o vrlo intenzivnoj (vidno, slušno i emocionalno) stimulaciji što baš i ne paše složenim i vrlo živahnim procesima razvoja mozga. I konačno, uobičajeni tempo govora koji se čuje na TV-u nije prirodan (brži je), stoga logopedi ukazuju na mogući nepovoljni učinak na razvoj govora.

Česta tema danas su i tantrumi kod djece. Jeste li kroz svoju praksu primijetili da su danas više prisutni kod djece ili se istima jednostavno pridaje više važnosti?

Ne mislim da se ispadi bijesa (tantrumi) češće javljaju, no slažem se da mogu predstavljati veći problem danas nego prije. Naime kada imate 5-6 djece u kući tada tantrumi ne izazivaju veliku pozornost niti reakciju roditelja. U tim uvjetima budu blaži i brže nestaju. Danas kada su majke prosječno starije, kada su opterećenije svakodnevnim obavezama i kada imaju jedno ili dva djeteta ovakvi ispadi unose puno više nemira u obitelj; povećavaju se frustracije koje generiraju pogoršanje, javlja se sumnja u vlastitu roditeljsku sposobnost što značajno remeti obiteljsku dinamiku i rani odnos roditelj – dijete.

Danas se roditelji gube u moru informacija te često osjećaju kao da nisu dovoljno dobri… Zbog toga kao da ni ne čuju svoju urođenu intuiciju. Kao osoba koja je cijelu svoju karijeru posvetila upravo djeci, što mislite da je ključno za uspješan odgoj djeteta u 21. stoljeću?

Važno je osigurati najbolje moguće uvjete za ugodno roditeljstvo i djetinjstvo. Ne treba dozvoliti negativan utjecaj iz brojnih izvora (mediji, prijatelji, susjedi, članovi obitelji, a katkada i od zdravstvenih djelatnika) u smislu što nije dobro, što se ne smije, što se krivo radi. Treba se osloniti na izvore koji će kvalitetnim i argumentiranim savjetima te emocionalnom potporom nahraniti osjećaj roditeljske kompetentnosti i samopouzdanja. U takvim uvjetima će se najlakše prepoznati vlastiti instinkt kojega nikada ne treba podcijeniti. Strah, panika i nesigurnost remete sve, stoga treba poraditi na sebi i uključiti svoje bližnje koje volite i kojima vjerujete.

Suosnivač ste i jedan od začetnika mobilne i web aplikacija LittleDot s Dariom Šimovićem, koja je prvobitno zamišljena kao platforma za povezivanje roditelja s liječnicima, no ona je u međuvremena unaprijeđena i pruža puno više. Danas se naziva telehealth platforma. Koliko je ovaj, nazovimo ga „izum“ pomogao i roditeljima i liječnicima?

Cijeli projekt ima više dimenzija. Prije svega omogućava komunikaciju sa stručnjacima (slanjem poruka, telefonski ili video pozivom) gdje roditelj dobije stručnog savjetnika koji objasni što činiti i kako postupiti u određenoj situaciji. To daje osjećaj sigurnosti roditelju, ali ujedno i povećava opću razinu sigurnosti djeteta (npr. kada se prepozna potencijalno opasno stanje i roditelju se pruže upute). Druga dimenzija je zdravstveno prosvjećivanje – objavljeni su brojni tekstovi, videozapisi i postavljeni su alati koji omogućavaju roditelju da se upozna s određenim problemom. Naročito smo ponosni na segment „Provjera simptoma“ u kojem su postavljeni hodogrami koji kod određenih znakova bolesti djeteta nizom pitanja vode do savjeta kako postupiti. Riječ je zapravo o umjetnoj inteligenciji – danas sve prisutnijoj temi u javnom prostoru. I konačno postoji i treća dimenzija, a to je stručni i znanstveni rad. Platforma omogućava prikupljanje i obradu velikog broja podataka kod izvedbe različitih istraživanja iz područja pedijatrije.

Osobno životno iskustvo je to da treba težiti ravnoteži, biti umjeren i što je više moguće usklađen s prirodom. Prirodne procese treba iznimno poštivati, cijeniti njihovu složenost i međusobnu povezanost. Treba biti vrlo kritičan prema vlastitim spoznajama (predodžbama) ovih procesa jer su vrlo često parcijalni i bez uvida u njihovu složenost i nepoznanice. Često smo svjedočili pogrešnim djelima koja su se činila logična i jednostavna da bi se kasnije javili brojni neželjeni učinci.

Kao primjer volim navesti nešto što se naziva najvećim eksperimentom u povijesti čovječanstva – o prestajanju dojenja i uvođenju adaptiranog mlijeka (formula). Šezdesetih godina prošlog stoljeća su se pojavile prve formule i tada su promovirane kao vrlo praktična stvar (majka ne treba više biti rob svojeg djeteta, može ga i netko drugi nahraniti). Uz to će i prsa kasnije izgledati privlačnije. Nakon nekog vremena su shvatili da u adaptiranom kravljem mlijeku nema nekih tvari kojih ima u ljudskom mlijeku, a bez kojih se specifični razvojni procesi ne mogu odviti na najbolji način. Broj ovakvih „nedostataka“ je godinama rastao, a istovremeno se dojenje smanjilo na vrlo niske razine. Industrija je u narednim desetljećima nastojala korigirati ove nedostatke (neke su stvari nedostajale, neke su bile u nižem postotku, a neke u višem) no to nije niti izbliza riješilo problem. Još uvijek postoje formule koje su djelomično tek „popravile“ navedene nedostatke no primjerice niti jedna formula ne sadrži leptin (hormon koji šalje signal sitosti) – stoga su djeca koja nisu dojena značajno sklonija debljanju – svaki mjesec dojenja smanjuje za 4% izglede za razvoj debljine u djeteta. I konačno, u majčinom mlijeku su pronađene matične stanice. Znanost danas ne zna čemu služe i koja je njihova uloga. Istovremeno, proteklih desetljeća se mijenjaju bolesti s kojima se susrećemo – više je alergijskih, autoimunih bolesti, bolesti iz spektra autizma, debljine… Moguće je da su to posljedice nesmotrenog, blago rečeno bahatog postupanja u svemirski složene procese ljudskog organizma, piše Slowliving.

Doktore, hitno!