RONJENJE JE KAO JAHANJE Liječnik Mario Franolić: Mnogi za koje se misli da ne bi mogli roniti, to mogu, samo ne svi na isti način

‘Najčešći problemi kod ronjenja su disbarične ronilačke bolesti’

Skoro pa da nema ljudi koji žive uz more ili onih koji ljetni odmor provedu na moru, a da nisu stavili ronilačku masku i peraje te odlučili zaroniti u morski svijet.

Jako je bitno znati kako na sve ronioce ovoga svijeta vreba jedna opasnost, ronili oni s profesionalnom opremom na zrak ili sportski i rekreativno na dah, a to je dekompresijska bolest.

Ono što može izazvati probleme je neadekvatno ponašanje prije i poslije ronjenja koje može biti uzrok mjehuranju krvi, odnosno stvaranju mjehurića dušika kojeg tkivo otpušta u krv dok ronilac smanjuje dubinu izranjajući.

Više o svemu tome, a povodom predstavljanja Medicinskog priručnika za ronioce, za Istru 24 ispričao je Puležan s radnim mjestom u KBC Rijeka. Doktor Mario Franolić specijalist hitne medicine, liječnik hiperbarične i podvodne medicine i liječnik Hrvatske gorske službe spašavanja Stanice Istra.

– Ronjenje je kao jahanje. Konj će Vas zbaciti kad tad, samo je pitanje koliko ga puta prije toga morate uzjahati, citirao je Franolić Dr. Billa Hamiltona uspoređujući ronjenje s jahanjem konja, te nastavio s dijelom uvoda iz svog priručnika čije se predstavljanje održalo u Splitu u sklopu 3. Hrvatskog ronilačkog kongresa.

“Znamenita rečenica dr. Hamiltona jedna je od najznačajnijih poruka svakome tko roni ili namjerava roniti, bez obzira na iskustvo. Ona jasno govori o rizičnosti ronjenja te potrebi velikog opreza, promišljenosti, dobre procjene, vrhunske edukacije. Trebalo bi joj samo dodati da su vojna i tehnička ronjenja poput rodea!

Međutim, cilj ove knjige nikako nije odgovoriti bilo koga od bavljenja ovim atraktivnim sportom. Naprotiv, cilj je edukacijom i prevencijom osigurati uživanje u podmorju bez posljedica za zdravlje ronilaca”, poručio je Dr. Franolić.

Doktor Franolić kolumnist je u magazinu SCUBAlife, te je napisao mnoštvo tekstova o važnim medicinskim temama za ronioce, pa je shodno tome nastala ideja da se od obrađenih tema uz male prilagodbe uobliči knjiga.

Tekstovi u priručniku su nastali na informacijama iz brojne stručne i popularne literature, te na vlastitim iskustvima stečenim u liječenju više od 500 ronilaca tijekom više od tri desetljeća, kao i u diskusijama s kolegama iz struke.

– Knjiga je prvenstveno namijenjena roniocima laicima, koji nisu skloni, niti ne mogu uvijek pratiti tematiku nekim suhoparnim medicinskim rječnikom. Informacije su prenesena tako da ih svaki ronilac može razumjeti. Knjiga se bavi preventivom, ronilačkim bolestima, zaštitom, te možemo kazati jedna potpuno zaokružena medicinska ronilačka priča – kazao je Franolić i nastavio o najbitnijim stvarima koje bi ronioci trebali znati:
“Najčešći problemi kod ronjenja su disbarične ronilačke bolesti, odnosno dekompresijska bolest raznih tipova, barotrauma pluća i barotraumatska plinska embolija. Kod barotraume pluća plin odlazi u mozak i začepljuje krvne žile mozga. U knjizi se bavim time, kako izbjeći te probleme koji su uzrok takvim stanjima, koji je uzrok tome što je netko dobio dekompresijsku bolest. Tek kada se malo dublje krene u priču osobe koja je oboljela, ustanovi se da osoba pije lijekove s kojima ne bi smjela roniti, ima neku bolest s kojom se ne smije roniti, ili se ne pridržava higijensko dijetetskog režima. To su sve razni aspekti zbog čega dolazi do problema.

Knjiga će mnogima dobro doći, napisana je s aspekta ronilačkog liječnika i naravno da stoji neko upozorenje za ronioce, ne da bi nekoga odgovorili od ronjenja, već naprotiv. Želja je da ljudi rone, rone što više, ali da budu pažljivi i da se izbjegnu problemi koji iz ronjenja mogu nastati, a s informacijama koje se u priručniku nude to se može izbjeći. Činjenica da mnogi za koje se misli da ne bi mogli roniti, to mogu, samo ne svi na isti način”, objasnio je dr. Franolić.

Od dekompresijske bolesti mogu oboljeti i ronioci na dah, podvodni sportski ribolovci, školjkaši, podvodni fotografi…

– Naravno da od dekompresijske bolesti mogu oboljeti i ronioci na dah, to je nekada bilo jako rijetko, i to se najčešće u Europi javljalo na Sardiniji, Siciliji te na otoku Krapnju kod nas i to kod koraljara i školjkara, te na Tuamotu u Francuskoj Polineziji od kuda i dolazi naziv za tu vrstu dekompresijske bolesti “taravana” i na Okinavi u Japanu. To su mjesta na svijetu gdje je to bilo učestalo – veli dr. Franolić i nastavlja:

“U modernijim vremenima dogodila se ekspanzija ronilačkog turizma, pa i onoga na dah. Problem se najviše javlja kod natjecateljskog ronjenja kod sportskih ribolovaca u priprema za natjecanje. Mislilo se, udahnuli su na površini, plin je toliki koliki je, nema što ekspandirati, odnosno utisnuti se u krv. Međutim problem je što oni nekoliko stotina puto urone i izrone. Pokazalo se da bi interval boravka na površini trebao trajati duplo duže nego što je trajao sam zaron, a natjecatelji se žure uloviti što više ribe i malo po malo se skuplja sve više tih mjehurića što izaziva dekompresijsku bolest.

Ono što je karakteristično za takav oblik dekompresijskih bolesti je da su one često u obliku teške forme, kod većine je to ipak lakšeg oblika, a manifestiraju se u obliku svrabeža na koži, koje izazivaju mjehurići koji se nalaze pod kožom. Može doći do bolova u kostima i zglobovima, a kod ronilaca na dah je skoro uvijek neurološki oblik, koji može uključivati leđnu moždinu i mozak”, upozorio je na ozbiljnost posljedica dr. Franolić.

Kisik na zahtjev je najbitnija prva pomoć kod simptoma dekompresijske bolesti, te hitan odlazak u dekompresijski centar.

– Kada govorimo o roniocima na dah, ključno je da kao preventivu uvedu povećanje intervala boravka na površini. Kada je ronilac na natjecanju, on ima pratnju, tako da ima osiguranu pomoć – kaže doktor Franolić i napominje:

“Najvažnija pomoć koja se može dati scuba i roniocima na dah koji imaju simptome je takozvani kisik na zahtjev, odnosno sto posto udisanje kisika, odnosno sa svakim udahom se pomoću ronilačkih regulatora udiše čisti kisik. To bi bila najvažnija prva pomoć, te što hitniji odlazak u rekompresijski centar”.

Doktore, hitno!