INTERVJU Vitomir Maričić, svjetski rekorder u ronjenu na dah bez peraje

INTERVJU Vitomir Maričić, svjetski rekorder u ronjenu na dah bez peraje

Foto: 

Vitomir Maričić/Privatna arhiva

D.H.

D.H.

‘Ljudi su fiziološki predodređeni za duboka i dugotrajna ronjenja, samo treba istrenirati um’

Na Svjetskom prvenstvu u Cipru nedavno ste na dah zaronili 81 metar bez peraje i osvojili zlato. “Običnom” čovjeku pa i mnogim Vašim kolegama to je nezamislivo – nadljudski.

– Shvaćam da to nekome tko nije upućen u ronjenje na dah zvuči kao nešto stvarno nedostižno. Međutim, istina je daleko od toga. Radi se o iznimnim sportskim rezultatima svakako, ali svaki čovjek ima potencijal i vrlo brzo može doći do toga da roni dubine od 20, 30 pa i više metara. Recimo, na tečajevima imamo situaciju da dođu ljudi koji nikad nisu zaronili preko pet metara i držali zrak preko 45 sekundi, da drže dah tri minute i rone 20 metara na prvom tečaju koji traje dva dana. U biti samo treba ‘otključati jedna vrata’ koja vode u jedan prostor, koji nas tada vodi u jedan svijet ronjenja na dah koje je u biti vrlo, vrlo prirodna aktivnost.

Vlasnik ste i Guinnessovog rekorda u najdužem podvodnom hodu. Možete li nama laicima objasniti što je to?

– Kada govorimo o Guinnessovim rekordima to su kategorije koje uglavnom ili ljudi sami izmisle, ili su već sportski afirmirane i priznate u nekoj drugoj federaciji. U ovom slučaju pretpostavljam da je ovo bio rekord kojeg je netko jednom izmislio, nakon toga ga je nekoliko ronioca pojačavalo, popravljalo i evo sad sam ja u zadnjem navratu pomaknuo taj rekord. Radi se o tome da ronilac, hoda po dnu ispod neke površine, bilo u moru, bilo u bazenu, i pokušava što više prošetatiti tako pod vodom dok drži dah. Taj rekord nema neku preveliku sportsku vrijednost jer kod Guinnessovih rekorda nema nikakvog natjecanja svjetskog prvenstva, nema prave konkurencije, ali je medijski jako dobro popraćen. Zato smo iskoristili taj rekord da skrenemo pažnju na brojna istraživanja koja smo radili s timom Talasoterapije i onda upravo na jednoj zdravstveno-sportskoj konferenciji ‘Sience for health’ smo odlučili napraviti live prijenos ovog rekorda i prezentirati rezultate istraživanja kojeg smo radili protekle dvije godine, upravo vezane za ronjenje na dah.

Kako se ljudsko tijelo može istrenirati da podnese napor tako dubokih zarona? Koliko Vam znanost pomaže u trenažnim procesima?

– Kao što sam već rekao, ljudsko tijelo ne treba nešto posebno istrenirati. Ono što treba istrenirati je ljudski um. Za ekstremnije rekorde, jako je dobro da je čovjek u dobroj formi. Međutim, mi svi prirodno imamo to što nam je potrebno za tako duboko ronjenje. Ono na čemu ronilac najviše radi je to da bude opušten i da prihvati da je to jedno prirodno okruženje za koje smo fiziološki predodređeni i da to svi možemo. I što više to prihvaćamo, to dublje ronimo jer se stvarno radi o jednoj izuzetno prirodnoj aktivnosti koju svi imamo u sebi i svi imamo predispozicije za to. Samo što s obzirom da toga nismo svjesni, naš um obično bude najveća zapreka.
Znanost nam dosta pomaže. Upravo zahvaljujući posljednjim istraživanjima uspjeli smo dobiti neka saznanja o barotraumama i načinu ponašanja pluća na takvim dubinama. Onda smo s obzirom na to prilagodili način treniranja i ostvarili neke pomake u rezultatima.

Rijeka, 281017
model: Vitomir Maricic
foto: Davor Zunic / Fotofaktor.com

Imate li poseban režim prehrane? Postoje li neke urođene tjelesne “pretpostavke”?

– Ja osobno nemam nikakav poseban režim prehrane osim što ne jedem meso, izbjegavam bilo kakve proizvode iz te strane industrije životinjskog podrijetla. Više se radi o nekom osobnom etičkom, moralnom principu, nego je to nešto zbog čega mislim da mi je rezultat bolji ili lošiji. Mislim da dok god čovjek jede u trenutku kada je gladan i dovoljno raznovrsno da jednostavno nema nikakve potrebe za nekim posebnim režimom. Osim, eventualno za ‘disciplinu statika’ gdje ljudi koji se specijaliziraju u tome dosta vremena provode u postu da bi im se usporio metabolizam i da što manje energije troše.

Rijeka, 03.02.2019
Promo portraits for XPN supplements.
Foto: Davor Zunic / Fotofaktor.com

Za neko rekreativno ronjenje u koje bi spadale i neke velike dubine, pretpostavljam da se stvarno svako treba baviti ronjenjem. Ne vidim zašto netko ne bi mogao roniti 100 metara u dužinu ili 30 – 40 metara u dubinu. To mislim da može svatko u bilo kojim godinama. Za nešto malo preko toga, netko će se morati više, netko manje truditi. Ljudi koji su visoki imaju mali rezidualni volumen i visoki hematokrit, oni će sigurno biti nešto uspješniji od ostalih ljudi. Ali to su sve stvari koje se ronjenjem mogu promijeniti i prilagoditi. Svatko tko se dugo bavi ronjenjem na dah promijeni sastav krvi i promijeni omjere i volumen pluća.

Rijeka, 281017
model: Vitomir Maricic
foto: Davor Zunic / Fotofaktor.com

Kako ste počeli roniti? Kada ste odlučili posvetiti se tom sportu na način da postižete ovakve rezultate?

– Počeo sam roniti kao malo dijete, prije nego sam krenuo u školu, vjerojatno kao i svi vršnjaci iz zabave i igre, da bih izronio školjke. Onda sam tome pristupio sve više i više studiozno i uvijek htio što dublje i što dalje roniti i to me zaokupljalo dosta u mladosti. Međutim, nije taj sport tada bio na nekoj razini gdje sam ja imao mogućnosti da se stvarno bavim njim natjecateljski. Prije pet godina se dogodilo da sam dobio priliku biti unutar jednog projekta gdje se rušio jedan rekord u ronjenju na dah i jednostavno sam nekako zaključio da u biti jesam na toj razini da nešto napravim, znajući otprilike što sam kao dijete radio i imajući neki osjećaj o tome i onda sam pokušao i stvarno uspio. Bilo je šteta da ne nastavim natjecateljski, što sam i napravilo. U konačnici je sve ispalo dosta dobro i evo me sada ovdje gdje jesam.

Što biste preporučili nekim novim klinkama i klincima koji žele baviti se ronjenjem na vrhunskoj razini?

– Svakako bih preporučio da završi tečaj ronjenja na dah. To je stvarno jedna odlična baza i početak, upravo iz razloga, kao što sam već rekao, moramo prvo prilagoditi naš um. Način da to učinimo jest nekim znanjima i informacijama koje ćemo dobiti upravo na tečaju. Mislim da najveću razliku ljudima napravi to što upravo na tečaju teoretski shvate kako to uopće izgleda i što se događa u našem tijelu u razdobljima kada smo izloženi nekom radu bez kisika. To je stvarno najbolja preporuka. Nakon toga ljudi će zaključiti je li to za njih ili nije. Mislim da oni koji se nastave baviti time vrlo brzo vidjeti koji su sve benefiti i da će se vrlo brzo ‘navući’ na taj sport.

Fotografije: Vitomir Maričić/Privatna arhiva

Doktore, hitno!

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.