Ako i dalje ne budemo glasne sva borba naših prethodnica bit će bezvrijedna
Što je Istanbulska konvencija?
Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji međunarodni je ugovor sastavljen pod okriljem Vijeća Europe, a potpisan je 11. svibnja 2011. godine u Istanbulu zbog čega je i poznat kao Istanbulska konvencija.
Istanbulska konvencija u Hrvatskoj stupila je na snagu 01. listopada 2018. godine.
Čitam naslove i tekstove iz tog doba i što je prethodilo ratifikacije Istanbulske konvencije te s odmakom od nekoliko godina, moram zaključiti da se tom istom ratifikacijom dogodilo jedno veliko ništa.
Što je sve trebala promijeniti Istanbulska konvencija u svakodnevnom životu?
Prvenstveno, trebala je donijeti čitav niz pomaka u području obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama i to kod prevencije istog, zaštitu žrtava i progon počinitelja. Zakonodavstvo se trebalo uskladiti s Konvencijom. U našem zakonodavnom okviru većina obiteljskog nasilja tretira se kao prekršaj na temelju Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, posebno je problematično što se u slučaju postupanja za djelo kažnjavaju i žrtva i počinitelj.
Mi i država trebali bi voditi brigu o interesima žrtava obiteljskog nasilja, trebali bi poboljšati sustav zaštite žrtava što do danas nije slučaj. Osim toga, država bi trebala osigurati dovoljan broj skloništa i kriznih centara za žrtve nasilja i silovanja i koliko god se trudili, statistički prikazati, da imamo dovoljan broj skloništa i centara to naprosto nije točno.
Naravno da jednim dokumentom ne možemo riješiti tako kompleksno pitanje. Kaznena praksa na našim sudovima nije ujednačena pa tako netko bude osuđen za prekršaj na Prekršajnom sudu, a netko na Kaznenom bila riječ o šamaru ili nanošenju teških tjelesnih ozljeda. Gdje god zlostavljač bio osuđen, žrtva i dalje ostaje nezaštićena i sama.
Često u medijima čitamo ispovijesti žena i majki koje svom zlostavljaču, i naravno zlostavljaču svoje djece moraju dovoditi djecu na viđanje i druženje, navodno jer je to u interesu djeteta i za njegov bolji psihofizički razvoj . Za koga je bolje? Za socijalne radnice koje preporučuju takvu praksu ili sudove koji to odobravaju. Takva praksa je trebala biti izmijenjena Konvencijom, ali minimalni su pomaci na bolje.
Žene se i dalje ubijaju na svojim radnim mjestima, na ulici, u „toplini“ svoga doma. Jedino što sustav čini je da nakon nemilih događaja osudi počinitelja na dugogodišnju zatvora kaznu. Kada bi imali razvijeni sustav prevencije koji reagira na vrijeme, da je promijenjen, da je poboljšan danas bi mnogo djece imalo svoje majke, a isto tako i očeve, a ne ubojice koji sjede u zatvoru jer su im oduzeli majku, ukrali njihovo djetinjstvo i obilježili ih i stigmatizirali do kraja života.
Borba za ženska prava zahuktala se tijekom 19. stoljeća, kada žene sve češće i sve glasnije počinju propitkivati prirodnost i normalnost svoje podređenosti. Ako i dalje ne budemo glasne sva borba naših prethodnica bit će bezvrijedna, a mi ćemo se vratiti u doba prije te iste borbe iz 19. stoljeća.
Predsjednica Savjeta za ratne veterane SDP SDŽ, potpredsjednica splitskog SDP-a, Eleonora Mandić
Doktore, hitno!
