2. HRVATSKI RONILAČKI KONGRES: Zahvaljujući znanosti među najjačima smo na svijetu u ronjenju na dah

Od 2007. do danas Hrvatska ima devet svjetskih rekordera i 27 zlatnih medalja

Sve je krenulo od kultnog filma Luc Besson je napravio Big Blue, nakon kojeg se pojavila čitava horda, pokret entuzijasta koji su poželjeli roniti na dah. Taj film je svojim kulisama iz grčkog podmorja i romantiziranom pričom potaknuo mnoge mlade da počnu uživati u ronjenju na dah i vidjeti dvije trećine ostatka svijeta kojeg ne vidimo jer je pod morem. Nakon tog filma pojavila su se natjecanja. Započeo je tako svoje izlaganje na 2. Hrvatskom ronilačkom kongresu u Rijeci, dr. sc. Ivan Drviš sa zagrebačkog Kineziološkog fakulteta, predavač na Katedri za vodene sportove.

– Trebalo je naučiti kako trenirati i postizati rezultate. S vremenom je sve više dolazilo do pomicanja rezultata. Danas imamo impresivne svjetske rekorde od 11 minuta i 35 sekundi ronjenja na dah, u daljinskom ronjenju 316 metra s perajom, u dubinu 130 metara, 214 metara svjetski je rekord u disciplini rušenja osobnih rekorda, naglasio je dr. Drviš.

Izvrsni rezulatati

Danas su i u Hrvatskoj izvrsni rezultati, u samom smo vrhu, unatoč teškim počecima u izuzetno lošim uvjetima treniranja. Trebalo je osmisliti trenažne metode u odnosu na druge nacije koje u ovaj sport ulažu puno više.

– Tu smo imali sreće što smo u taj posao krenuli s Medicinskim fakultetom u Splitu, konkretno prof. Željkom Dujićem i to je bila ta kockica koja je nama falila da bismo dobili značajnu prednost u trenažnom pristupu, kojeg drugi nisu primjenjivali jer nisu imali dovoljno znanja i nisu pridavali važnost znanstvenoj pozadini. Vrlo brzo smo formirali međunarodni tim od eminentnih svjetskih stručnjaka koji su se zainteresirali za naš rad jer ih je zanimalo kako neka područja fiziologije i medicine. Naime, oni imaju problem s istraživanjima ljudske fiziologije u situacijama kada ljudi umiru. Naši ronioci doslovce se dovode do umiranja. U takvim situacijama se mijenja fiziologija. Tu su oni pronašli mogućnost proširenja svojih znanja, pojasnio je.

Uslijedile su brojne studije koje usmjeravane prema onome što znanstvenicima nije bilo jasno u fiziologiji ronjenja, da bi to primijenili u novim trenažnim metodama.

– Išli smo invazivnim putem, jer drugačije nije išlo, da bismo na kraju imali toliku bazu podataka o tome što se događa u ljudskom tijelu i stekli veliku prednost na druge nacije.

Regulacija protoka krvi i dostava kisika u mozgu

Otkrili smo da ni u jednom trenutku, ni kod jednog apneiste koji dah drži do smrti, mozak nije bio u nedostatku kisika. Znamo mehanizam. Jedna od interesantnih studija pokazuje da uopće nije nedostatak kisika bitan za kraj apneje, nego jednostavno nedostatak volumena u plućima kada se metabolizira kisik.
Edem pluća i venska, plinska embolija, također je jedna od tema. Sada nam je poznato koliko je potrebno vremena za oporavak, kada ciljati sljedeći trening, istaknuo je dr. Drviš.

Najavio je i provođenje istraživanja ima li štetnosti apneje treninga na strukture mozga, na kratkoročno i dugoročno pamćenje.

Transfer znanja

– Nakon takvog transfera znanja u trenažnu praksu, vrlo brzo postajemo svjetska velesila u ronjenju na dah. Ako nismo najjači, onda smo u vrhu, bez obzira što druge zemlje ulažu goleme potencijale. Od 2007. do danas Hrvatska ima devet svjetskih rekordera, što govori o tome da se ne radi o slučajnosti. Zajedno su osvojili 27 svjetskih rekorda, 22 zlatne medalje, 20 srebrnih, 20 brončanih.

Taj transfer znanja će nam koristiti sada i neće više ako ne nastavimo tradiciju onoga što smo započeli. Zato smo krenuli u obrazovanje trenera. Danas imamo 38 trenera u slobodnom ronjenju i podvodnom ribolovu. U to je uključen i Medicinski fakultet u Splitu. Južna Amerika želi prijeći na naš sustav obrazovanja trenera. Napravit ćemo i s njima međunarodno-edukacijski sustav, kazao je dr. Drviš na predavanju u sklopu ronilačkog kongresa u organizaciji Agencije Promocija ronjenja.

Doktore, hitno!